O kazalištu

Katica Burić Ćenan

    Grad Zadar je u 19. stoljeću imao dva operna kazališta, Plemićko (Teatro Nobile) i Novo kazalište (Teatro Nuovo), kasnije nazvano Teatro Verdi. Prvo kazalište sagradili  su već 1784., netom prije pada višestoljetne vladavine Mletaka, zadarski plemići koji su vrlo brzo uspjeli angažirati impresarija, oformiti zbor i orkestar, te zaposliti vrsne profesionalne glazbenike. Ipak, sredinom 19. stoljeća, Zadar je kao glavni grad Austro-Ugarske pokrajine Kraljevine Dalmacije doživio veći demografski uzlet te je brojao skoro 10 000 stanovnika, pa se iskazala potreba za izgradnjom još jednoga kazališta. Prema sačuvanim arhivskim spisima, zamisao o podizanju Novoga kazališta (Teatro Nuovo) došla je od glazbenika i glazbenoga kritičara Giovannija Salghetti-Driolija,[1] člana obitelji u čijem je vlasništvu bila tvornica maraskina. Ipak, prema autoru prvoga ovećeg novinskog osvrta, inicijator izgradnje novoga kazališta bio je dr. Natale Filippi,  koji je  bio “uvjeren da staro kazalište nije dostatno za potrebe i zahtjeve naše publike te je iznio ideju da se sagradi novo, i to na osnovama koje osiguravaju prosperitet“. U novinskom članku nadalje iščitavamo da se Fillipiju prvo pridružio dr. Simeone Cattich (Katić) s kojim je potom potaknuo osnivanje „društva i redakcije za projekt“. Tek potom, imenovan je rukovodeći komitet od pet članova, u kojem su uz Filippija i Katića bili i Nicollo Luxardo, Giuseppe Perlini i Antonio de Stermich. Novoosnovano kazališno društvo (Società Teatrale) ubrzo je za 6000 forinti od grofova Lantana otkupilo oronuli dvorac, nekoć boravište ninskoga biskupa. Stari dvorac nalazio se u Kazališnoj ulici, okružen vrtovima te u blizini crkvice Gospe od zdravlja. Rušenjem stare građevine dobiven je prostor pogodan za izgradnju zgrade kazališta u skladu s modom i stilom onoga vremena. Izgradnja kazališta započela je 25. travnja 1864., a trajala je osamnaest mjeseci. Angažiranjem vrsnih domaćih i stranih graditelja, tvrtki, te svih ostalih majstora, kazalište je vrlo brzo sagrađeno te je predstavljalo, prema ondašnjim izvorima, najveću i najraskošniju kulturnu ustanovu u regiji. 

    Kazalištem je upravljalo dioničarsko društvo Novoga kazališta (Società per Azioni del Teatro Nuovo) na čelu s Nataleom Filippijem te je od početaka djelovalo kao organizirana institucija s upravom koja je vodila brigu o programu, financijama, umjetnicima i zaposlenicima. Dioničari su imali 48 mjesta u prvom i drugom redu loža, odnosno, 1/48 zgrade po glavi. Godišnjom članarinom, o kojoj se raspravljalo i izglasavalo na godišnjoj skupštini dioničara, pridonosili su za troškove funkcioniranja kazališta. Biti dioničarom kazališta bilo je statusni simbol! Predsjedništvo se biralo prema Statutu svake dvije godine, a sastojalo se od 3 predsjednika i 2 zamjenika. U nadležnosti predsjedništva bio je izbor repertoara, kontakti s kazališnim agencijama, izbor impresarija, glumačke družine, glumaca i pjevača, te briga o održavanju zgrade. Rad kazališta je subvencioniralo Namjesništvo i Općinska uprava. Umjetnički program, kojim se nastojalo pratiti tada aktualne talijanske operne i operetne novitete, a baš kako je i bilo zamišljeno već pri projektiranju zgrade, dijelio se na operni (operetni, baletni), dramski, koncertni i zabavni (prigodni).

    Glavna kazališna dvorana bila je prostrana s širokim hodnicima prema lođama te „…ugodna i lijepog izgleda stepeništa“. I pozornica je bila poprilično prostrana te pogodna za sve vrste scenskih priredbi. Venecijanski arhitekt Enrico Trevisanato znalački je predvidio da „svjetlost i zrak preplavljuju zdanje sa svih strana uz pomoć brojnih i dobro razmještenih otvora.“ Ispod partera nalazila se i rupa za orkestar. Osim velikoga opernog prostora, kazalište je na drugome katu imalo i koncertnu dvoranu od čak 400 sjedećih mjesta, s galerijom poput „foajea bečkoga kazališta“ te ukrasima „poput carske palače u Postdamu“. U prednjem dijelu kazališta nalazili su se prostrani lokali za iznajmljivanje lokalnim društvima, kazinu i Filharmoniji. Osim koncertne, kazalište je imalo i plesnu dvoranu „dugačku 52, široku 33 i visoku 26 stope“, koju su s tri strane okruživale prostrane tribine za gledatelje plesnih svečanosti i akademija. Plesna dvorana bila je ukrašena „…u lombardsko-njemačkom stilu, s karijatidama koje podržavaju lukove otvora za tribine.“[2] 

    Zadrani su s uzbuđenjem očekivali dovršetak izgradnje novoga kazališta, te njegovo svečano otvorenje. O kazalištu se svakodnevno razgovaralo u svim društvenim krugovima, pratio se napredak izgradnje kao i dolazak materijala, predmeta, te mnogih inozemnih stručnjaka, arhitekata i svih onih koji su sudjelovali u tom procesu. Zgrada kazališta napravljena je u rekordnom roku, pa već u rujnu 1865. Zadarska filharmonija neslužbeno otvara sezonu oproštajnim koncertom za guvernera baruna Lazara Mamule. Službeno otvorenje novoga kazališta napokon je upriličeno 7. listopada 1865. poznatom operom Giuseppea Verdija Krabuljni ples (Un ballo in maschera). Kazalište je tom prilikom bilo dupkom puno, a o tomu nas izvještava neznani autor mnogih redaka u lokalnim novinama: On navodi: 
                „U subotu navečer, 7. tekućeg mjeseca, uoči dana zadarskog sveca zaštitnika, opernom izvedbom otvoreno je novo kazalište. Očekivanja publike potaknuta obećanjima projekta, vanjskim impozantnim izgledom nove zgrade, razgovorima o njoj, nisu iznevjerila, naprotiv nadmašena su. Kazalište je ispalo zaista lijepo. Kazališna dvorana blistavo osvijetljena, sjaj dekoracija, bogatstvo i elegancija toaleta gospođa, predstavljali su čaroban spektakl, a gledatelji su se gotovo mogli osjećati kao čudom preneseni u neki velegrad, sjedište mode i bogatstva….“ [3]

    Sljedećih godina, Kazalište je Zadranima nastojalo ponuditi zanimljiv program i dobre izvođače. U svakoj opernoj sezoni, uglavnom talijanske operne družine, izvodile bi i do dvadeset opernih predstava od čega barem jednu premijeru. Kazalište je sljedećih godina, sve do 1914., radilo punom parom! Zadrani su uglavnom slušali prosječne talijanske operne trupe, ali ponekad i vrsne umjetnike koji su u ovaj mali, ali kulturno-osviješteni grad, unijeli velika dostignuća s područja talijanske, ali i svjetske operne i dramske umjetnosti, katkad i vrlo brzo nakon praizvedbi. Na opernome repertoaru, dakle, gotovo podjednako bili su zastupljeni Verdi i Donizetti, zatim Rossini, Bellini, a na prijelazu u 20. stoljeće na repertoaru su uglavnom operete F. von Suppèa i F. Lehara. Zanimljivo je da su Suppèove operete, a o tomu nam svjedoči ponajprije lokalna periodika, u Zadru praizvedene vrlo brzo nakon svjetskih praizvedbi čemu je zasigurno pridonijelo i poznanstvo lokalnoga stanovništva s bečkim skladateljem.[4]  Tako je npr. Bocaccio izveden u zadarskom Teatro Nuovo 1880. a u Hamburgu 1878., a Donna Huanita  1885. i 1888., a u Bruxellesu 1880. Na repertoarima opernih trupa nerijetko su bile i popularne operete jednočinke španjolskih i drugih skladatelja, te glazbene forme poput španjolske zarzuele, glazbenoga kazališta s pjevanim i govorenim odlomcima. S opernih plakata danas iščitavamo[5] i da su u Zadru svako toliko izvođene i opere tada suvremenih mladih, ponajprije talijanskih skladatelja poput Giacoma Puccinija, Arriga Boitoa, Alberta Franchettija i Umberta Giordanija čije su se opere izvodile diljem europskih kazališta. Iako su Zadrani preferirali znane im melodije velikana poput Verdija, Rossinija, Donizettija, veliki broj suvremenih opera svjedoči o njihovom interesu prema aktualnim umjetničkim stremljenjima u Europi. Tako, 11. travnja 1897., prema sačuvanom plakatu, u Zadru je priređen Grande Spettacolo d\\\'Opera. U novome kazalištu na repertoaru je bila nova Puccinijeva opera La boheme koja je samo godinu dana ranije praizvedena u Torinu. Ovom zadarskom premijerom dirigirao je tada već renomirani dirigent Petar Strmić, a glavna zvijezda bila je Emma Zilli. Za zadarsku publiku bila je nova i opera Mefistofele Arriga Boita, koja je praizvedena u Milanu 1868. Prema sačuvanom plakatu, zadarska praizvedba bila je u jesen 1906., te je bila „nuova per tutta la Dalmazia“, a iz periodičkih osvrta saznajemo da je Mefistofele u Zadru doživio čak jedanaest izvedbi zaredom! I 1895. Zadrani su slušali relativno novu operu, i to ponovno Puccinija. Radilo se o Manon Lescaut koja je praizvedena 1893. u Torinu. Operom je ravnao ponovno Strmić, a glavnu ulogu pjevao je tenor Vincenzo Coppola. Za Zadrane je nova bila i opera Francuza Charlesa Lecocqa La Fille de Madame Angot koja je 1872. premijerno izvedena u Briselu (Bruxelles), a u Zadru 1879. Izuzetno zanimljiva je bila i sezona 1899., kada su na repertoaru bile Bizetova opera Carmen, Mascagnijeve jednočinke Cavalleria rusticana (praizvedena 1890.) i Zanetto (praizvedena 1896.), te Umberto Giordanova Fedora koja je praizvedena samo godinu dana prije u milanskom Teatro Lirico! Izuzetno brzo nakon svjetskih praizvedbi u Zadru su praizvedene i opere Germania (praizvedena 1902.) Alberta Franchettija te Adriana Lecouvreur (praizvedena 1905.) Francesca Cilea. Opera jednočinka kolumbijskoga skladatelja Adolfa Llanos y Alcarazija Cristoforo Columbo, praizvedena je u Zadru 1901., samo godinu dana nakon praizvedbe. Relativno nova opera za Zadrane bila je i komična jednočinka španjolskoga skladatelja Manuela Fernándeza Caballera Chateau Margot koja je praizvedena 1887. u Madridu, a u Zadru 1896. Iako nam relativno veliki broj novih opera izvedenih u Zadru krajem 19., i početkom 20. stoljeća, neposredno govori o aktualnosti glazbenoga života, odnosno, o spremnosti publike na nove glazbene struje, jedan nam periodički osvrt svjedoči i o konzervativnosti jednoga dijela slušateljstva, barem u prvim desetljećima djelovanja kazališta Teatro Nuovo. U ožujku 1879. prilikom izvedbe operete La belle Hélène Jacquesa Offenbacha, periodika navodi da "nije za naše obćinstvo, koje ne misli da kazalište ima bit vježbalište nećudorednosti. Uprava će pametno učiniti ako Bellu Elenu baci na stranu, da ju uznose u Beču il u Parizu". [6]

    Tijekom Prvoga svjetskog rata operni je život utihnuo, a dodatni udarac dioničarima zadao je krah austrijskog novčarstva. Propadanju je pridonijela i pojava konkurencije kino–kazališta Nazionale 1924. Godine 1936. policija je Kazalište proglasila neupotrebljivim, a općinska ga uprava otkupila od vlasnika. Odlukom gradonačelnika G. Salghetti-Driolija, unuka jednoga od osnivača kazališta, 1942. započela je rekonstrukcija kazališta. Međutim, zgrada je oštećena u bombardiranju američkih aviona 1943. i 1944. godine. Iako oštećenja nisu bila velika, kazalište je u poslijeratnom, mirnodopskom razdoblju prepušteno propadanju, da bi uskoro na mjestu zgrade kazališta iznikla stambeno-poslovna zgrada.